Prof. dr Dragan Piljić, UKC Tuzla - Moj put ka kreiranju svetske metode u operaciji abdominalne aorte

- Prije tridesetak godina na početku moje kirurške karijere u UKC Tuzla radio sam na Odjelu vaskularne kirurgije Klinike za kirurgiju koju je vodio prof. dr sc Božina Radević, koji je ujedno bio i pionir vaskularne kirurgije u Bosni i Hercegovini. Sva znanja koja je nama nesebično prenosio donio je od profesora Hejkala iz Praga. U to vrijeme radila se kompletna vaskularna kirurgija na konvencionalan način, između ostalog i operacije abdominalne aorte i velikih krvnih žila u trbuhu. S obzirom na to da su operacije izvođene pristupom u trbuh kroz veliki rez i da su pacijenti dugo vremena ležali u bolnici, stalno sam razmišljao kako učiniti ove operacije jednostavnijim i lakšim za pacijenta, a samim tim i kako bi se broj postoperacijskih dana u bolnici smanjio.

- U to vrijeme operacije abdominalne aorte i ilijačnih krvnih žila zbog aneurizme ili okluzivnih bolesti izvodile su se kroz rez od 40-ak cm, potom smo crijeva i veliku masnu pregaču vadili iz trbuha i umotavali u vlažne, a zatim i suhe komprese. Pacijenti su u cilju održavanja hemodinamske stabilnosti dobijali dosta velike količine infuzijskih otopina, kako kristaloida tako i koloida, a nerijetko i krvi i krvnih pripravaka, a što je sve dovodilo do toga da su pacijenti više dana ležali u jedinicama intezivnog liječenja, a i sam boravak u bolnici je bio između 10 i 15 dana, nerijetko i duže.

- Odlaskom u KC Ljubljana na subspecijalizaciju kod prof. dr sc Tomislava Klokočovnika vidio sam da neke kolege na čelu sa profesorom Klokočovnikom rade mali rez za ovakvu vrstu operacija tzv. minilaparotomiju koju sam i ranije dosta bojažljivo povremeno radio tako da mi je to ulilo dodatnu sigurnost u ovaj postupak. Prijavom teme doktorske disertacije, a koju sam radio u UKC Tuzla i KC Ljubljana htio sam istražiti značaj smanjenog unosa tekućine za vrijeme operacije i u ranom postopercijskom periodu pri izvođenju operacija na trbušnoj aorti i zdjeličnim krvnim žilama. Istraživanje je trajalo 4,5 godina i rezultiralo je objavom rada u glasilu njemačkog društva torakalnih i kardiovaskularnih kirurga Thoracic and Cardiovascular Surgeon indeksiranom u bazi Current Contens. To je bila prelomnica za uvođenje ove kompletne metode u kliničku praksu koja se sastoji od tri elementa:

- radi se mali minilaparotomijski rez 8-10 cm koji se u svakom momentu može proširiti ukoliko to situacija zahtijeva

- crijeva se ne vade iz trbušne šupljine nego se vlažnim kompresama potiskuju u stranu kako bi se pristupilo na aortu i krvne žile u zdjelici. To je jako važno jer se crijeva vađenjem iz trbuha iz njihovog prirodnog ambijenta pothlađuju, suše, a i dolazi do njihovog rastezanja tako da se stvaraju ozljede na mikrocirkulaciji koja je odgovorna za normalan rad crijeva

- najznačajniji elementat u svemu ovome ja restriktivni unos tekućine. U odnosu na raniji standardni unos tekućine sada se samo vrši zamjena onoga dijela tekućine i krvi koji se izgubi za vrijeme operacijskog zahvata. Rezultat svega ovoga je brza uspostava rada crijeva i brza uspostava plućne funkcije tako da se pacijenti vrlo brzo skidaju sa respiratora, vadi im se nazogastrična sonda i počinju unos hrane na usta tako da infuzijske otopine ubrzo postaju nepotrebne. Značajno je reduciran broj postoperacijskih komplikacija, boravak u bolnici je jedan, eventualno dva dana, a pacijenti se otpuštaju kući četvrti postoperacijski dan bez ikakvih problema.

- Kolege iz regiona, kao i kolege sa drugih kontinenata, su mi čestitali na inovativnosti i hrabrosti da sam se upustio u sve ovo. Posebno bih se zahvalio na čestitkama i podršci profesora Božine Radevića, mom prvom učitelju kirurgije i akademkinji prof. dr sc Mirsadi Hukić, prvoj dami bosanskohercegovačke znanosti i članici ANU BiH i Evropske medicinske akademije, koja je odvojila vrijeme i sudjelovala u prezentaciji ove metode. Imao sam dobar predosjećaj i veliku sreću da se ovo istraživanje završilo sa smanjenim boravkom pacijenata u jedinici intenzivnog liječenja i ukupnom boravku u bolnici kao i značajno reduciranim brojem postopercijskih komplikacija. Znate i sami da u znanosti nije uvijek tako pa se istraživanja mogu završiti i bez dobijanja određenih pozitivnih rezultata, a ponekad stvari mogu poći i po zlu pa se istraživanja moraju i prekinuti, bez obzira na uloženi trud, vrijeme i financijska sredstva.

- Bosna i Hercegovima ima izvrsne mlade doktore, stručnjake iz svih specijalnosti koji bi uz širu podršku zdrastvenom sistemu sigurno bili sposobni napraviti još veći iskorak kako u struci tako i u znanosti. Uostalom, to vidimo svaki dan kod naših stručnjaka koji rade širom svijeta i koji su dobili priliku da rade i da se razvijaju u bogatijim i uređenijim zdrastvenim sistemima.

- Operacije Piljić metodom se rade kako u Tuzli, tako i u nekim drugim centrima u BiH, a vjerujem i šire, jer tko jednom uradi operaciju ovom metodom sigurno će je raditi i u ubuduće.

- Naravno i moje kolege kako sa moje Klinike za kardiovaskularnu hirurgiju tako i kolege sa drugih klinika UKC Tuzla svoje radove publiciraju u priznatim međunarodnim časopisima. Moja istraživanja sam objavljivao u respektabilnim svjetskim časopisima u Njemačkoj, SAD, Japanu, Saudijskoj Arabiji i nekim drugim državama. U Japanu sam objavio i ovaj članak koji nosi naziv "A new approach for open surgery on the abdominal aorta and iliac blood vessels – Piljic Method" kojim sam nekako krunisao ovaj dugogodišnji znanstveni i istraživački rad.

- Kao profesor kirurgije na Medicinskom fakultetu u Tuzli volio bih pomoći mladim doktorantima i istraživačima u njihovim projektima, jer znate, mladi ljudi su puni ideja i želje za napretkom u znanosti, a svakako da ću i sam uz pomoć kolega sa moje klinike nastaviti raditi i druge projekte iz oblasti kardiovaskularne kirurgije. Još jednom se želim zahvaliti mojim kolegama sa Klinike za kardiovaskularnu hirurgiju UKC Tuzla, kako kirurzima kako i anesteziolozima, jer bez njih ovo svakako ne bih mogao postići.