Igor Marsenić, izvršni menadžer ASAP – Za arhitekte nikada nije bilo bolje vreme nego sada

Ipak, izazova ima. Upravo zbog toga osnovana je organizacija koja zastupa interese arhitektonskih preduzetnika. Trenutno broji 85 firmi članica iz 10 gradova u Srbiji. Sa kojim problemima se suočava ova mlada privredna grana, ko je odgovoran za izazove sa kojima se susreću arhitektonski preduzetnici - država, investitori ili oni sami, zašto arhitekte gaje duboko nepovjerenje prema javno organizovanim konkursima i nabavkama - ovo su samo neke od tema o kojima razgovaramo sa Igorom Marsenićem.

Sagovornik eKapije objašnjava da je formiranje Asocijacije srpskih arhitektonskih praksi (ASAP) nužna posljedica niza promjena u srpskom društvu, prije svega ekonomskih i kulturoloških. Kako kaže, u dugom vremenskom periodu nije postojala organizacija koja bi zastupala interese arhitektonskih preduzetnika i koja bi vršila uticaj na karakter tih promjena. Prema Marsenićevim riječima, ASAP je tema generacije koja je stvorila sopstvene arhitektonske firme u vrlo kompleksnom poslovnom okruženju.

- Oni su postali svjesni svojih mogućnosti i sposobnosti, svjesni činjenice da je uspeh svake pojedinačne firme zapravo uspjeh čitavog ekosistema, da svaki pojedinačni uspješni projekat pomjera granicu u percepciji arhitekture kod šire javnosti i ohrabruje investitore. To je generacija koja razumije šire kontekste, moć zajednice i povezivanja, ne misli partikularno i želi da u srpskom društvu zauzme mjesto koje im pripada, kao što su uradili i njihovi generacijski parnjaci iz filmske i IT industrije. Ta generacija zna da je važan činilac nacionalne ekonomije i vjeruje da može dati ključan doprinos promijeni percepcije Srbije u svijetu.

Bezmjerno smo ponosni na činjenicu da okupljamo veliki broj arhitektonskih preduzetnika iz cijele Srbije i neskromno da dodam da se ovakav društveni poduhvat nije skoro desio u našoj zemlji - kaže Marsenić.

eKapija: Asocijacija je nedavno donijela Plan rada na projektima unutrašnje arhitekture. Šta plan sadrži, kome je namijenjen i zašto je bilo važno donijeti ga?

- U javnom govoru veoma često možete čuti kako su za izazove sa kojima se susreću arhitektonski preduzetnici krivi drugi. U tom smislu, dežurni krivci su država, politika i investitori. Malo ko je postavio pitanje da li smo za neke od problema sami odgovorni. Dokument "Plan rada na projektima unutrašnje arhitekture", kao svojevrsna knjiga standarda, nastao je iz želje članova Asocijacije da preuzmu dio odgovornosti za dalji razvoj profesije. Željeli smo da pokažemo kako mnoge stvari zavise isključivo od nas i da možemo sami definisati i unaprijediti poslovne standarde. Takođe, ovaj dokument je posljedica osnovnih vrijednosti na kojima je zasnovana Asocijacija, a to su otvorenost i dijeljenje znanja. Dokument je nastao zahvaljujući nesebičnom dijeljenju dosadašnjih poslovnih iskustava velikog broja firmi i dugotrajnom procesu kodifikovanja tih iskustava u konzistentan dokument.

"Plan rada na projektima unutrašnje arhitekture" pisan je tako da bude lako primjenljiv na svakom projektu dizajna i izvođenja projekata unutrašnje arhitekture, bez obzira na njegovu kompleksnost ili veličinu. On objašnjava uloge i interese svih aktera u procesu realizacije, od početne ideje investitora do stavljanja prostora u finalnu upotrebu. Stoga vjerujemo da je namijenjen svima koji učestvuju u procesu, dakle kolegama, stručnim saradnicima, izvođačima, investitorima, krajnjim korisnicima. Za nas su podjednako važni i studenti, generacije koje će u budućnosti biti nosioci arhitektonskog života u Srbiji i regionu.

Vjerujemo da će ovaj dokument presudno uticati na formiranje "mainstream" poslovne kulture u godinama pred nama.

Tokom ove jeseni intenziviraćemo njegovu promociju kako za stručnu javnost i kolege, ali i za studente na više fakulteta u Srbiji.

(Foto: Dragana Udovičić)

eKapija: Vođenje uspješne arhitektonske prakse traži niz vještina za koje se arhitekte nisu školovale, zbog čega ASAP organizuje radionice prezentacijskih vještina, susrete na kojima se otvoreno govori o budžetu, izvorima finansiranja. Koje vještine najviše nedostaju profesionalcima iz ove oblasti?

- Značajan dio aktivnosti usmjeren je na podizanje poslovnih vještina i znanja naših članova kroz brojne treninge i radionice koje subvencionišemo iz našeg budžeta. Naši članovi tokom školovanja uglavnom nisu imali priliku da uče kako da vode timove ili svoj biznis i zato ovo smatramo doprinosom Asocijacije sazrevanju poslovne kulture u okviru arhitektonske zajednice.

Arhitektonsko preduzetništvo je usljed društveno istorijskih okolnosti veoma mlada privredna grana, kojem je potrebno mnogo brige i podrške kako bi ono moglo da da svoj puni doprinos srpskom društvu. A to znači da bi arhitektonski preduzetnici mogli da rade više, zapošljavaju više ljudi, da uplaćuju više poreza i doprinosa u budžet, kako bi naša stvarnost i budućnost bila održivija.

Zaista ne bih mogao da istaknem neku posebnu temu kao najveći nedostatak u okviru naše zajednice. Trenutno, svaki trening, radionica ili meet-up koji je organizovan na bilo koju od poslovno povezanih tema je unaprijed popunjen. Uveli smo više različitih oblasti i eksperata, vjerujemo da ćemo u skorijoj budućnosti dodatno proširiti broj i kvalitet treninga dostupan našim članovima.

eKapija: Jedan od ciljeva Asocijacije je da srpska arhitektura i dizajn budu prepoznati i priznati u svijetu. Kakva je situacija danas u tom pogledu?

- Mi i dalje plaćamo cijenu devedesetim i izolaciji u kojoj smo proveli puno vremena. Vektori razvoja nas i "svijeta" su bili drastično drugačiji i to prosto ne može da se nadoknadi "preko noći".

Trenutne okolnosti nam i dalje ne idu u prilog, projektuje se i gradi se dosta, često veoma upitnog kvaliteta. S obzirom da je kultura organizacije zasnovana na preuzimanju odgovornosti, zaista ne želimo da nikog osuđujemo i stoga namjeravamo da u najskorije vrijeme izdamo novi standardizacioni dokument koji bi se ticao organizovanja konkursa kako za javne, tako i za privatne investicije. Mislimo da tu ima puno propusta i da se ta oblast može dodatno urediti.

Tek 39% naših članica učestvuje na javnim konkursima, a samo 18% firmi iz našeg ekosistema učestvuje na javnim nabavkama projektantskih usluga i na njemu ostvaruju manje od 10% prihoda za firmu. Mislim da ovaj podatak dovoljno govori o dubokom nepovjerenju prema javno organizovanim konkursima i nabavkama.

eKapija: Šta biste izdvojili kao najveći problem srpske arhitekture danas? Da li su to upravo nedostatak umrežavanja, manjak poslovnih vještina, ili investitori koji ne žele da slušaju struku, pa i regulatorni okvir koji više štiti investitore nego interes građana…?

- Arhitektura je kao i druge profesije trpjela posljedice tranzicije koje kao društvo prolazimo već skoro trideset godina. Kada se od velikih društvenih projektantskih kuća krećete ka malim biroima, studijima i ateljeima, do danas dominantnih arhitektonskih firmi specijalizovanih za određene niše na tržištu, možemo samo govoriti o radikalnim promjenama.

U Asocijaciji imamo samo četiri firme koje su osnovane u periodu 1990-2000. Moguće da bi druga osoba odgovorila drugačije, po meni, arhitekturi kod nas je neophodna kumulacija znanja i iskustava i prenošenje na nove generacije bez radikalnih rezova.

eKapija: Da li ste u kontaktu i sa novim generacijama arhitekata i dizajnera? Šta nam oni donose? Po čemu se razlikuju od nekadašnjih?

- Naše istraživanje je pokazalo da smo mi dominantno "mlad" ekosistem i da je 66% ljudi u okviru njega u rasponu između 20-40 godine života. Preciznije pitanje bi bilo da li smo u kontaktu sa starijim arhitektama i dizajnerima.

Moje lično iskustvo u radu sa članovima Asocijacije je da su veoma praktični i pragmatični i da su ove osobine koje doživljavam kao dominantne bile od ključnog značaja kako za formiranje udruženja, tako i za njegov dalji razvoj i život.

eKapija: Kakvi su planovi Asocijacije u bližoj i daljoj budućnosti? Možete li vratiti značaj profesiji, koja je, utisak je, potisnuta interesima biznisa i zahtjevima investitora?

- Vaše pitanje implicira jedan od najzastupljenijih fenomena u našem javnom prostoru, a to je mit o "zlatnom dobu" ili "prošlosti u kojoj nam je bilo dobro". Svaka profesija i zajednica je izmislila svoju zlatnu prošlost u kojoj se "znao red". Radi se o pitanju lične percepcije, o kojoj, kao i o ukusima, ne vrijedi raspravljati. Mogao bih dodati samo krajnje ličan komentar da nam u prošlosti nikad nije bilo bolje. Ukoliko na osnovu Vašeg pitanja ipak uzmemo da je period 70-ih i 80-ih reperna tačka na osnovu koje zauzimamo stavove i procjenjujemo, rekao bih da je bez obzira na autore koji su obilježili to vrijeme i čije su kuće postale dio kulturne istorije, sadašnjica mnogo dinamičnija, raznovrsnija, manje stilski monolitna, neuporedivo više ljudi stvara. Samim tim konkurencija je veća, postoji tržišna utakmica, i na kraju neophodno je značajno više vještina i znanja.

Promjene položaja arhitektonske profesije su neophodne i taj proces će biti dug. Biće važno da mi budemo istrajni, odvažni, strpljivi. Da mi nikad ne zaboravimo strateške ciljeve organizacije sadržane u strategiji ASAP 2030.

Za to je potrebna prvo i prvenstveno organizacija, koja je stabilna i samoodrživa. Organizacija otvorena za dobre ljude, sposobne ljude, ljude koji su spremni i voljni da svoja znanja podjele sa drugima. Ljude koji su istrajni i odvažni, za male i velike, za iskusne i početnike, za povučene i vidljive, za glasne, ali i tihe heroje.

Zato koristim priliku da pozovem sve koji još nisu članovi ASAP da nam se pridruže kako bismo bili bolji zajedno!

M. Dedić